Dva snimka zaslona s telefona, i ista pritužba u oba: gledajući ovo, ne razumijem ništa.
Prvi je bio povijest. Svaki redak pisao je "Ad-hoc run" — iste tri riječi za serenadu, istraživački sažetak i rođendanski video, ispod tri različita datuma. Drugi je bio dovršeno izvršavanje: video serenade bio je na istoj razini kao naslovna slika, druga naslovnica, pjesma i tekst — redoslijedom kojim ih je stroj slučajno proizveo.
Povijest govori što je to bilo
Redak sada počinje nazivom pokrenutog predloška, prevedenim na vaš jezik, a ispod je kratak redak preuzet iz onoga što ste upisali — ime za koga ste to napravili, naslov, temu. "Liliya", a ne "acoustic".
Odabir tog retka suptilniji je nego što zvuči. Većina onoga što obrazac prikuplja postavke su: ton, rezolucija, jezični kod, trajanje. Zato odabir daje prednost poljima koja govore o osobi ili temi, a inače se vraća na prvu vrijednost koja tako izgleda — nešto s razmakom unutra, ili dovoljno dugo da bude fraza. Ključevi opcija, kodovi, goli brojevi, poveznice i cijeli odlomci nikad se ne računaju. Ako ništa ne odgovara, a izvršavanje nije imalo predložak, redak i dalje piše "Ad-hoc run" — ali sada samo tamo gdje je to točno.
Izvršavanje se otvara isporučenim rezultatom
Ako je izvršavanje proizvelo video, to je prvo što vidite, veliko. Sve ostalo što je proizvelo — izvještaj, izvori, druge slike, tekst pjesme, preostali tekst — sklapa se pod jedan redak "Također stvoreno" s brojem, na jedan dodir udaljenosti. Ako videa nije bilo, izvještaj vodi sa svojim izvorima, a mediji i tekst se sklapaju. Ako nije bilo ni izvještaja, mediji ostaju gdje su bili i sklapa se samo tekst.
Ništa nije uklonjeno. Koraci, sirovi ulazi i tehnički detalji zadržavaju vlastiti razgranati prikaz, gdje ih tko god želi pročitati može pročitati. Jedina je razlika u onome što ekran pretpostavlja zašto ste došli.
Ista hijerarhija postoji na telefonu i na webu, jer izvršavanje otvoreno na dva mjesta ne bi trebalo biti dva različita zaslona.